Kako promijeniti stare obrasce ponašanja?

Mislila sam da učim ljude plivati. Zapravo sam gledala kako živimo.

Šta me jedan čas plivanja naučio o tijelu, promjeni i povratku sebi

Tog dana nisam očekivala nikakav veliki uvid. Bio je to samo jedan od onih dana na bazenu, grupa odraslih ljudi koji žele naučiti kraul. Ljudi različitih godina, različitih priča i različitih razloga zbog kojih su došli. Neko želi pobijediti strah od vode, neko konačno naučiti tehniku koju nikada nije savladao, a neko jednostavno želi uraditi nešto za sebe.

Mislila sam da ću ih tog dana učiti plivanju. Ali kako je vrijeme prolazilo, sve manje sam gledala njihovu tehniku, a sve više način na koji ljudi pokušavaju nešto promijeniti.

Kada znamo šta trebamo promijeniti, ali ipak radimo isto

„Opusti ramena“, kažem. Glava klimne, ali tijelo ostane isto. Ramena i dalje podignuta, vrat napet, pokret težak.

„Diši na svaka dva zaveslaja.“ Krenu tako, ali nakon nekoliko metara glava ostaje pod vodom predugo. Izdrže koliko mogu, a onda izrone boreći se za zrak.

„Uspori.“

I tada se desi nešto zanimljivo: mnogi ubrzaju.

Kao da je brže automatski bolje. Kao da će veći trud popraviti ono što nedostaje.

I tada sam zastala. Jer sam shvatila da ovo zapravo nema veze samo s plivanjem.

Koliko često i mi tako živimo? Znamo da smo umorni, ali ipak ne stanemo; znamo da nešto nije dobro, a ipak nastavimo, i čak kada prepoznamo da nam treba drugačiji pristup, često pokušavamo još jače istim putem.

Kao osoba koja u vodi troši ogromnu količinu energije, ali se ne pomjera onoliko koliko želi. Ne zato što nije sposobna i ne zato što nema želju, nego zato što se bori protiv vode umjesto da nauči kako se kroz nju kretati.

Zašto razumijevanje nije uvijek dovoljno?

Najviše me tog dana fasciniralo nešto drugo. Ljudi često misle da je problem u tome što ne znaju. Da im samo nedostaje još jedna informacija, još jedan savjet ili neko ko će im objasniti šta trebaju raditi drugačije.

Ali vrlo često problem nije nedostatak znanja.

Možemo razumjeti nešto glavom, a ipak nastaviti raditi po starom. Možemo vrlo dobro znati da trebamo postaviti granicu, više odmarati, prestati svima ugađati ili donijeti neku odluku, ali u trenutku kada treba nešto zaista uraditi drugačije, pojavi se stari način reagovanja.

Zašto?

Zato što se promjena ne događa samo kroz razumijevanje. Ona se događa kroz iskustvo, kroz ponavljanje, kroz nove izbore i kroz male trenutke u kojima zastanemo dovoljno dugo da primijetimo šta zapravo radimo.

I upravo tu počinjemo prepoznavati kako nastaju i kako se održavaju naši stari obrasci ponašanja.

Upravo tada možemo uhvatiti sebe u onom poznatom trenutku:

„Čekaj. Šta ja sada zapravo radim?“

Kako zapravo nastaju naši obrasci ponašanja?

Možda je važno razumjeti da naši obrasci ponašanja nisu nastali slučajno. Oni su se godinama oblikovali kroz iskustva, odnose, porodicu, okolinu, očekivanja i situacije u kojima smo pokušavali pronaći način da se snađemo.

Neki način ponašanja nam je u jednom periodu života možda bio potreban. Možda nam je pomogao da budemo prihvaćeni, da izbjegnemo konflikt, da se osjećamo sigurno ili da imamo osjećaj kontrole.

Problem nastaje onda kada nastavimo koristiti isti način ponašanja i mnogo godina kasnije, iako se naš život u međuvremenu promijenio.

Ono što nam je nekada bilo potrebno ne mora nam zauvijek biti potrebno.

Ipak, ono što nam je poznato često djeluje sigurnije od onoga što je novo, čak i kada znamo da nam to poznato više ne odgovara.

Možemo znati sve o zdravim granicama, ali kada neko od nas traži nešto što ne želimo dati, opet kažemo: „Ma nema veze.“

Možemo znati koliko je odmor važan, ali kada konačno sjednemo, osjećamo krivicu.

Možemo znati da želimo promjenu, ali kada treba napraviti prvi drugačiji korak, pojavi se strah i ruka automatski posegne za onim što već poznajemo.

Kako promijeniti stare obrasce ponašanja?

Ako želimo promijeniti stare obrasce ponašanja, prvi korak često nije da ih odmah pokušamo ukloniti. Prvi korak je da ih počnemo primjećivati.

Ne samo onda kada nakon svega analiziramo šta se dogodilo, nego upravo u trenutku kada se obrazac aktivira.

Možda primijetiš da si ponovo rekla „da“, iako si htjela reći „ne“. Možda shvatiš da ponovo tražiš potvrdu od nekoga drugog prije nego što vjeruješ vlastitoj odluci. Možda osjetiš kako ubrzavaš čim postane teško, iako već znaš da ti upravo tada treba usporavanje.

Taj trenutak u kojem pomislimo:

„Evo ga, opet radim ono staro.“

ne mora biti neuspjeh.

Možemo ga posmatrati kao informaciju — kao znak da smo upravo prepoznali nešto što bi ranije možda prošlo potpuno neprimijećeno.

A ono što možemo primijetiti, možemo početi i mijenjati.

Ne tako što ćemo od sebe zahtijevati da odjednom budemo drugačije osobe, nego tako što ćemo napraviti jedan mali drugačiji izbor u trenutku u kojem bismo ranije automatski uradili isto.

Ne moraš uvijek gurati jače

Tu me plivanje ponovo podsjeti na nešto važno.

Kada neko u vodi ne napreduje, prva reakcija često je da uloži još više snage. Jače zamahuje, brže pokreće noge, više se trudi. Ali ako je pokret tehnički neefikasan, dodatna snaga neće nužno donijeti bolji rezultat. Ponekad će samo dovesti do još većeg umora.

Isto se može dogoditi i u životu.

Kada nešto ne ide, često automatski zaključimo da se moramo više truditi. Moramo biti disciplinovaniji, jači, organizovaniji, uporniji.

A možda nam u tom trenutku zapravo ne treba više snage, nego drugačiji način kretanja.

Možda nije pitanje:

„Kako da se još više potr