Mislila sam da je Lost and Found samo jedno radno mjesto. Nisam znala da ću tamo početi pronalaziti i dijelove sebe.

Kada sam došla u Njemačku, sa sobom sam donijela diplomu psihologije, znanje koje sam godinama gradila i vrlo jasnu predstavu o tome šta želim raditi.

Barem sam tako mislila.

Znala sam da želim raditi kao psihologinja. Znala sam da je psihologija moja velika ljubav i da me rad s ljudima zanima na način koji nije bio prolazna ideja niti nešto što sam slučajno izabrala. Ali nisam tada znala koliko će se toga morati promijeniti da bih do tog svog mjesta ponovo došla.

Prvi korak mi je bio jezik. Htjela sam naučiti njemački ne samo zato da bih mogla pronaći posao, nego zato što mi je bilo važno da mogu razgovarati s ljudima, razumjeti ih i da oni mogu razumjeti mene. Ako želim raditi s ljudima, mislila sam, moram moći zaista biti s njima.

Zato sam prvo učila jezik.

A onda sam počela tražiti posao u psihologiji.

I tada je stvarnost novog sistema postala mnogo konkretnija.

Kada diploma i iskustvo nisu dovoljni nakon preseljenja

Počela sam slati prijave i vrlo brzo shvatila da moja diploma sama po sebi nije dovoljna. Nedostajalo mi je iskustva u njemačkom sistemu, nedostajalo mi je sigurnosti u jeziku, a mnogi oglasi tražili su upravo ono što u tom trenutku nisam mogla ponuditi.

Stizale su odbijenice.

Jedna, pa druga, pa još jedna.

I svaki put sam nekako morala ponovo sastaviti sliku o tome gdje sam ja zapravo u cijeloj toj priči. Imala sam diplomu. Imala sam znanje. Imala sam iskustvo. Ali ovdje, u ovom novom kontekstu, kao da dio toga odjednom nije bio dovoljno vidljiv.

I tako sam završila na aerodromu u Minhenu, u odjelu Lost and Found – Izgubljeno–nađeno.

Sjećam se da sam se u početku sama sebi pitala: kakve ovo veze ima s psihologijom?

Danas mi je gotovo nevjerovatno koliko je zapravo imalo.

Šta me Lost and Found naučio o ljudima

Na aerodromu sam svakodnevno susretala ljude koji su se nalazili u situaciji koju nisu planirali. Došli su na svoje odredište, ali njihov kofer nije. Nekome je prtljaga kasnila, nekome je bila oštećena, neko je izgubio nešto što mu je bilo važno, a neko je jednostavno bio iscrpljen nakon dugog putovanja i sada je morao rješavati još jedan problem.

I svako je reagovao drugačije.

Neko bi bio ljut. Neko uplašen. Neko potpuno zbunjen. Neko bi insistirao, neko plakao, neko pokušavao sve riješiti odmah, a neko bi samo želio da mu neko konačno objasni šta se događa.

A ja sam bila tu.

Na početku sam se, kao i vjerovatno mnogi ljudi u novoj situaciji, na neki način štitila svojom ulogom. Znala sam šta mogu, a šta ne mogu uraditi. Znala sam da ne mogu stvoriti kofer ni ubrzati avion koji ga je možda odvezao negdje drugo. Nisam osjećala da je odgovornost za cijelu situaciju na meni.

Ali ono što jesam mogla uraditi bilo je da saslušam čovjeka, objasnim mu šta se događa i ponudim ono rješenje koje je u tom trenutku bilo moguće. Mogla sam mu dati informaciju, jasnoću i osjećaj da se neko bavi njegovim problemom.

I tu sam počela ponovo prepoznavati ono što me oduvijek privlačilo u psihologiji.

Čovjek.

Njegova reakcija. Njegova potreba. Njegov način da se nosi sa situacijom koju nije birao.

Vrlo brzo sam shvatila da mi taj dio posla zapravo prija. Bila sam sretna kada sam mogla nekome pomoći, makar ta pomoć značila samo dobro objašnjenje, razumijevanje situacije i informaciju da će kofer biti dostavljen na adresu.

Nisam riješila sve.

Ali sam mogla napraviti nešto u prostoru koji mi je bio dat.

I to je za mene bila važna lekcija.

Kako sam sačuvala svoj profesionalni identitet

Nisam prestala biti psihologinja samo zato što nisam radila kao psihologinja. Psihologija je za mene i dalje bila velika ljubav.

Sjećam se da bih svaki put kada bih u nekom oglasu ugledala riječ psihologija osjetila nešto u sebi. Kao da bi nešto zatreperilo.

I danas se to dogodi kada izgovorim tu riječ.

Jer psihologija za mene nikada nije bila samo naziv zanimanja. Bila je način na koji gledam čovjeka, način na koji razumijem ponašanje, odnose, potrebe, potencijale i ono što se događa između nas.

Zato sam, dok sam radila na aerodromu, počela tražiti sljedeći korak.

Ako već ne mogu odmah raditi ono što sam zamislila, gdje mogu biti bliže tome?

Tako sam se počela interesovati za organizacije i ljudske resurse. Privlačila me ideja da se bavim ljudima na jedan drugačiji način: da prepoznajem njihove potencijale, da ih usmjerim tamo gdje mogu doći do izražaja i da istovremeno pronađemo ono mjesto u kojem i osoba i organizacija mogu imati koristi.

Nije mi bilo dovoljno da čovjek jednostavno ispunjava uslove nekog radnog mjesta. Zanimalo me kako se osjeća dok radi, da li ima osjećaj da pripada, da li može koristiti ono što zna i može li u tom poslu biti barem približno u skladu sa sobom.

To je, zapravo, bila psihologija kakvu sam ja željela živjeti.

Samo što tada još nisam imala prave riječi za to.

Kako prepoznati da smo se udaljile od onoga što želimo

Rad u ljudskim resursima mi je dao novo iskustvo, ali mi je istovremeno pokazao i ono što ne želim.

Bilo je puno administracije, procesa i birokratije, a meni je nedostajalo više prostora za ono zbog čega sam uopšte krenula tim putem: za čovjeka, njegov potencijal, njegov razvoj, njegov osjećaj pripadanja i ono što mu omogućava da se u svom radu osjeća dobro i vrijedno.

Onda sam došla u recruiting, koji mi je bio mnogo bliži.

Tu sam ponovo imala priliku razgovarati s ljudima, upoznavati njihove priče, gledati šta znaju, šta žele i gdje bi mogli biti dobri. I svaki put kada bih se približila onome što sam tražila, prepoznala bih taj osjećaj: da, ovo je bliže.

Ali još uvijek nije bilo sasvim to.

Danas, kada pogledam unazad, vidim da sam kroz sve te korake zapravo stalno odgovarala na isto pitanje, samo ga tada nisam znala tako formulirati:

Kako ja zapravo želim živjeti svoju psihologiju?

Ne samo kako želim raditi.

Ne samo koje radno mjesto želim imati.

Nego kako želim koristiti ono što znam tako da to ima smisla i meni i ljudima s kojima radim.

I čini mi se da je to važno i izvan moje vlastite priče.

Jer ponekad vrlo dobro znamo šta ne želimo, a još uvijek ne znamo tačno imenovati ono što želimo.

I to ne znači da smo izgubljene.

Ponekad znači da smo tek u procesu pronalaženja.

Deset godina kasnije shvatila sam šta sam zapravo tražila

Kada sam dobila otkaz, dogodio se trenutak odluke.

Istina je da sam već godinama prije toga imala želju da se osamostalim. Ideja da jednog dana radim za sebe nije bila nova. Ali dugo su postojali strahovi: da nemam dovoljno iskustva, da nemam dovoljno klijenata, da nisam finansijski dovoljno sigurna i da možda nije pravi trenutak da napravim taj korak.

A onda sam shvatila da možda nikada neće postojati trenutak u kojem će sve biti potpuno sigurno.

I odlučila sam.

Danas iz ove perspektive vidim da je tih desetak godina traganja zapravo bio moj put do odgovora.

Trebalo mi je vrijeme da prođem kroz različite poslove, da upoznam različite sisteme, da osjetim šta mi odgovara, šta mi ne odgovara, gdje se osjećam živom, a gdje se gasim. Trebalo mi je iskustvo života između dvije kulture, iskustvo promjene, traženja sebe i ponovnog građenja profesionalnog identiteta.

I trebalo mi je vrijeme da shvatim da ono što tražim možda nije jedno konkretno radno mjesto.

Možda tražim način rada u kojem mogu povezati sve ono što jesam.

Psihologiju. Sistemski pristup. Coaching. Rad na sebi. Iskustvo preseljenja. Tijelo. Odnose. I ono što sam kroz sve te godine naučila o tome kako se čovjek ponovo može povezati sa sobom kada se život promijeni.

Tu sam, konačno, pronašla ono što sam godinama tražila.

Šta možemo izgubiti od sebe tokom velikih životnih promjena

Kada danas razmišljam o svom putu, sve više vidim koliko se ova priča o izgubljenom i pronađenom zapravo ne odnosi samo na posao.

Jer kada se preselimo, promijenimo posao, uđemo u novu ulogu ili pokušavamo izgraditi novi život, ne gubimo samo stvari koje su bile vidljive.

Ponekad negdje usput izgubimo kontakt sa svojim potrebama.

Prestajemo pitati šta mi zapravo želimo jer postaje važnije šta se od nas očekuje.

Naviknemo se da se prilagođavamo.

Postanemo dobre u tome da ispunjavamo ono što treba, da budemo odgovorne, da se snađemo, da izdržimo, da napravimo ono što je potrebno.

I možda upravo zato ponekad tek nakon nekog vremena shvatimo da više ne znamo sasvim jasno odgovoriti na jednostavno pitanje:

A šta ja zapravo želim?

Ne zato što to više ne postoji u nama.

Nego zato što smo toliko dugo slušale sve drugo da smo prestale slušati sebe.

Velike životne promjene često od nas traže da se prilagodimo. Preseljenje je možda jedan od najočitijih primjera, ali nije jedini. Promjena posla, partnerstva, majčinstvo, razvod, povratak u svoju zemlju, pokretanje vlastitog posla ili jednostavno ulazak u novu fazu života mogu nas toliko zaokupiti onim što treba riješiti da negdje usput prestanemo provjeravati kako smo mi u svemu tome.

I upravo tada se može dogoditi ono tiho udaljavanje od sebe.

Ne mora postojati jedan veliki trenutak u kojem smo se „izgubile“. Ponekad se to događa malo po malo.

Kako ponovo pronaći sebe nakon preseljenja

Na aerodromu sam se bavila stvarima koje su ljudi izgubili.

Nisam tada znala da ću kroz vlastiti život učiti nešto sasvim drugo: da čovjek može izgubiti dijelove sebe usput, a da ih ipak može ponovo pronaći.

Možda je upravo zato ta slika toliko dugo ostala u meni.

Jer kofer koji je nestao negdje na putu nije nužno zauvijek izgubljen. Nekada samo treba pronaći gdje je završio, prijaviti ga, sačekati, pratiti trag i ponovo ga preuzeti.

A nešto slično možemo učiniti i sa sobom.

Možemo zastati i pogledati gdje smo.

Možemo primijetiti šta više nije naše.

Možemo prepoznati šta smo možda preuzele od drugih.

Možemo se zapitati šta nam danas treba, šta želimo i kako želimo živjeti.

I možemo ponovo pronaći dijelove sebe koje smo negdje usput ostavile po strani.

Ne zato da bismo se vratile na neku staru verziju sebe.

Nego da bismo od svega što smo postale napravile život koji nam danas zaista pripada.

Zato danas znam zašto mi je „Izgubljeno–nađeno“ toliko važan naziv

Danas taj naziv za mene ima potpuno drugačije značenje.

Izgubljeno–nađeno nije priča o tome da smo jednom bile svoje, pa se onda izgubile i sada se moramo vratiti na staro.

Za mene je to prostor u kojem možemo zastati i ponovo pogledati sebe.

Šta je moje?

Šta sam putem izgubila?

Šta sam preuzela jer se od mene očekivalo?

Šta mi je nekada bilo potrebno, a danas mi više ne treba?

Šta želim ponovo uzeti nazad?

I možda najvažnije: ko sam ja danas, nakon svega što sam prošla?

Jer život nas ne vraća na početnu tačku.

Mi se mijenjamo.

I zato pronalaženje sebe nije povratak unazad, nego upoznavanje sebe iznova.

Danas znam da nisam pronašla svoj način rada zato što sam od početka imala savršen plan. Pronašla sam ga tako što sam išla, pokušavala, griješila, učila, mijenjala smjer i obraćala pažnju na ono što se u meni uvijek iznova javljalo.

Danas znam da su ti unutrašnji signali često bili mnogo jasniji nego što sam tada mislila.

I zato vjerujem da i u velikim životnim promjenama postoji nešto što možemo ponovo pronaći: ne nužno ono što smo bile, nego ono što nam je važno.

Možda ne možemo uvijek promijeniti okolnosti u kojima se nalazimo.

Ali možemo ponovo početi slušati sebe unutar njih.

Možemo se pitati šta želimo, šta trebamo i šta možemo.

Možemo prestati automatski ispunjavati tuđa očekivanja i početi donositi više svjesnih odluka o tome kako želimo živjeti.

I možda je upravo to ono što znači ponovo pronaći sebe.

Ne pronaći neku savršenu verziju sebe.

Nego ponovo uspostaviti odnos sa sobom na koji možemo računati.

Šta si ti možda izgubila negdje usput, dok si pokušavala da se snađeš u životu koji se promijenio?

I šta bi se dogodilo kada bi sebi konačno dala prostor da to ponovo pronađeš?