Zašto više vremena za sebe ne počinje uvijek boljom organizacijom vremena

Postoji jedna stvar koju vrlo brzo primijetim kada ljude učim plivati. Većina početnika želi plivati brže. Žele što prije doći do druge strane bazena, žele imati osjećaj da napreduju i žele savladati ono što im je teško. To je potpuno razumljivo. Ali onda se često dogodi nešto zanimljivo: umjesto da pronađu bolji način kretanja kroz vodu, počnu ubrzavati pokrete. Ruke idu sve brže, disanje postaje sve teže, tijelo se sve više napinje, a rezultat je često suprotan od onoga što su željeli. Umjesto da kroz vodu idu lakše, troše sve više energije.

Tada ih zaustavim i kažem: „Ne trebaš brže. Trebaš drugačije.“

Jer u plivanju postoji jedna jednostavna istina: nije poenta u tome da napraviš što više pokreta, nego da naučiš napraviti pravi pokret. Da razumiješ vodu, pronađeš svoj ritam i koristiš manje energije za više kretanja. Kada prestaneš biti u stalnoj borbi sa elementom kroz koji se krećeš, plivanje počinje izgledati potpuno drugačije.

Dok sam to gledala, pomislila sam koliko nas upravo tako živi.

Zašto imamo osjećaj da nikada nemamo dovoljno vremena?

Ubrzavamo. Dodajemo nove zadatke, nove obaveze i nove ciljeve. Pokušavamo završiti još ovo, riješiti još ono i stići još tamo. I nekako smo počeli vjerovati da je stalno kretanje isto što i napredak.

Ali nije. Ponekad se samo brže krećemo u istom pravcu.

Koliko puta tokom dana kažemo: „Nemam vremena“, a kada pogledamo svoj dan, shvatimo da smo cijeli dan bili zauzeti, ali da nismo napravili nijedan trenutak za sebe? Koliko puta kažemo: „Samo da završim ovaj period“, a taj period traje mjesecima? Koliko puta pomislimo: „Kad riješim ovo, onda ću moći odahnuti“, a onda odmah dođe sljedeće, pa još jedno nakon toga?

Tako život lako postane jedno veliko čekanje. Čekanje petka, godišnjeg odmora, boljeg trenutka ili perioda kada će konačno biti dovoljno prostora za nas.

A možda problem nije uvijek u tome što imamo premalo vremena.

Možda smo samo naučili da sebe stavljamo na kraj liste.

Kako stalna žurba postaje način života

Stalna žurba često nema puno veze samo s količinom obaveza. Ponekad je ona postala način na koji živimo, razmišljamo i procjenjujemo sebe. Kada smo navikli da uvijek nešto moramo završiti, lako nam je i u danima kada objektivno nemamo toliko obaveza stvarati osjećaj da kasnimo, da još nešto trebamo uraditi ili da nismo dovoljno produktivni.

Tada se odmor može početi doživljavati kao gubljenje vremena, a vrijeme provedeno sa sobom kao nešto što dolazi tek kada sve drugo bude završeno.

Problem je što lista obaveza gotovo nikada nije zaista završena.

Uvijek postoji još jedan mail, još jedan poziv, još jedan zadatak, još jedna stvar koju možemo popraviti ili završiti. Ako čekamo da sve bude gotovo da bismo sebi dali prostora, taj prostor možda nikada neće doći.

Zato pitanje „Kako imati više vremena za sebe?“ ponekad nije samo pitanje organizacije vremena. To može biti pitanje prioriteta, granica i odnosa koji imamo prema vlastitim potrebama.

Kada stalno moramo dokazivati da možemo

Ovo posebno vidim kod žena koje su se preselile u novu zemlju. One često nisu samo izgradile novi život, nego su imale osjećaj da ga moraju iznova dokazivati.

Novi jezik, nova kultura, novi sistem, nova očekivanja i potreba da se snađu u okolnostima koje im nisu poznate. Uz sve to često postoji i unutrašnja potreba da sebi i drugima pokažu: „Mogu ja.“ „Mogu sama.“ „Vrijedim.“ „Mogu iako nije moj jezik.“ „Mogu iako nije moja zemlja.“ „Mogu iako mi je teško.“

Iz te snage može nastati nešto što izvana izgleda kao uspjeh, dok iznutra može biti praćeno ogromnom iscrpljenošću.

Jer stalno biti jaka ima svoju cijenu.

Kada dugo živimo u načinu rada u kojem moramo dokazivati da možemo, vrlo lako izgubimo osjećaj za pitanje kako nam je dok sve to radimo. Počnemo sebe mjeriti prema tome koliko smo završile, koliko smo postigle i koliko smo izdržale, a sve manje prema tome kako se zapravo osjećamo u vlastitom životu.

I tada se može dogoditi da imamo život koji je pun, a da se u njemu za sebe osjećamo kao da nemamo mjesta.

Brzina nije isto što i napredak

Na bazenu sam vidjela nešto slično. Ljudi koji se najviše bore često nisu oni koji najmanje mogu. Naprotiv, često su to ljudi koji se najviše trude. Ali trud bez svjesnosti može postati borba protiv sebe.

Možeš imati ogromnu želju da napreduješ, a da istovremeno radiš protiv vlastitog tijela. Možeš ulagati sve više energije, a dobijati sve manje lakoće.

I možda je isto i u životu.

Možda pitanje nije uvijek: „Kako da se još više potrudim?“

Možda je važnije pitanje: „Kako da se kroz svoj život krećem drugačije?“

Jer ponekad nam ne treba još više snage. Treba nam više prisutnosti. Ne treba nam uvijek još jedan cilj. Nekada nam treba povratak sebi. Ne treba nam još jedan dokaz da vrijedimo. Nekada trebamo jednostavno prestati živjeti kao da stalno polažemo neki ispit.

Kako pronaći više vremena za sebe?

Pronaći više vremena za sebe ne znači nužno napraviti još bolji raspored i ugurati još jednu obavezu u već prepun dan. Ponekad znači zastati i pogledati kako uopće koristimo svoje vrijeme i energiju. Šta zaista moramo? Šta radimo iz navike? Gdje stalno govorimo „da“ iako bismo zapravo željele reći „ne“? Šta pokušavamo postići i kome pokušavamo dokazati da možemo?

Možda više vremena za sebe počinje upravo tamo gdje prestajemo vjerovati da sve mora biti urađeno odmah.

To može biti odluka da ne odgovoriš na svaku poruku čim stigne. Može biti granica koju postaviš na poslu. Može biti večer u kojoj nećeš pokušavati nadoknaditi sve što tokom dana nisi stigla. Može biti odluka da nešto jednostavno nećeš uraditi, iako bi mogla.

To nisu uvijek velike promjene. Ali upravo kroz takve male izbore počinjemo učiti drugačiji odnos prema svom vremenu.

Ne treba ti uvijek više vremena. Možda ti treba drugačiji ritam.

Voda nas tome lijepo uči. Ako se ukočiš, pokret postaje teži. Ako se boriš protiv vode, trošiš više energije. Kada naučiš vjerovati pokretu i razumjeti kako voda djeluje, ona počinje raditi s tobom, a ne protiv tebe.

Možda je isto i sa životom.

Pronaći svoj ritam ne znači postati sporija u svemu niti odustati od svojih ciljeva. Ne znači da više ništa ne trebaš postići ili da trebaš izbaciti obaveze iz svog života. Znači naučiti prepoznati kada se krećeš zato što ti je nešto važno, a kada samo pokušavaš pobjeći od osjećaja da nisi dovoljno uradila.

Jer postoji velika razlika između osobe koja se kreće prema nečemu i osobe koja stalno bježi od osjećaja da nije dovoljno dobra.

Izvana mogu izgledati isto. Obje rade, obje postižu i obje idu naprijed. Ali iznutra njihovo iskustvo može biti potpuno različito.

Jedna može biti prisutna u svom životu.

Druga može samo pokušavati izdržati tempo koji je sebi nametnula.

Možda ne trebaš ubrzati, nego stati i provjeriti gdje ideš

Možda najveća lekcija nije kako biti brža. Možda je kako pronaći svoj ritam.

Onaj u kojem ne moraš stalno dokazivati da možeš. Onaj u kojem možeš disati. Onaj u kojem si prisutna dok putuješ, a ne samo kada stigneš na odredište.

To ne znači da će život odjednom postati lagan ili da ćemo imati manje obaveza. Znači da možemo početi drugačije birati gdje ulažemo svoju energiju, šta nam je zaista važno i gdje više ne želimo živjeti po principu „samo da izdržim još ovo“.

Na kraju dana možda zato nije najvažnije koliko brzo si prešla bazen.

Važnije je pitanje:

Jesi li cijelim putem bila u kontaktu sa sobom?

Možda danas ne trebaš dodati još nešto na svoju listu. Možda nešto trebaš skinuti. Možda ne trebaš još jače gurati. Možda trebaš naučiti novi način kretanja.

Jer imati više vremena za sebe ne počinje uvijek tako što pronađemo još vremena.

Ponekad počinje tako što odlučimo da i mi konačno imamo mjesto u vlastitom vremenu.