“Otkako sam se preselila, više nisam ista osoba.”

Ovu rečenicu čujem često.

Nekada je izgovorena sa tugom. Nekada sa zbunjenošću. Nekada kao pokušaj da objasnimo osjećaj koji postoji, ali ga teško možemo imenovati.

Jer preseljenje u drugu zemlju nije samo promjena mjesta. To nije samo novi jezik, nova adresa ili novi posao. Preseljenje mijenja način na koji vidimo sebe. Odjednom se nađemo u situaciji gdje ono što je nekada bilo prirodno više nije tako jednostavno.

Način na koji komuniciramo.

Način na koji gradimo odnose.

Način na koji pokazujemo svoje sposobnosti.

Način na koji tražimo svoje mjesto u svijetu.

I tada se često pojavi pitanje: “Ko sam ja sada?”

 

Identitet nije samo ono što radimo

Kada govorimo o identitetu, često ga povezujemo sa jednostavnim odgovorima:

“Ja sam majka.”

“Ja sam supruga.”

“Ja sam ekonomistkinja.”

“Ja sam neko ko dolazi iz Bosne.”

“Ja živim u Njemačkoj.”

Ali naš identitet je mnogo dublji od naših uloga, titula i etiketa. Jer šta se desi kada se okolnosti promijene?

Kada promijenimo zemlju?

Kada više nismo osoba koju ljudi godinama poznaju?

Kada posao koji smo imali više nije dio naše svakodnevice?

Kada se u novom okruženju moramo ponovo predstaviti i objasniti ko smo?

Tada dolazimo do važnog pitanja:

Ko sam ja ispod svih tih uloga?

Identitet se gradi kroz vrijednosti

Jedan od najvažnijih dijelova našeg identiteta su naše vrijednosti.

Ono što nam je važno.

Ono prema čemu donosimo odluke.

Ono zbog čega osjećamo da živimo u skladu sa sobom.

Možda si cijeli život bila osoba kojoj su važni porodica, odgovornost, pomaganje drugima i rad.

Možda si naučila da budeš jaka, da izdržiš i da ne odustaješ.

Možda si upravo zahvaljujući tim vrijednostima izgradila život koji danas imaš.

Ali ponekad se desi da ono što je nekada bila naša snaga postane teret.

Odgovornost se pretvori u osjećaj da sve moraš sama.

Briga za druge postane zaboravljanje sebe.

Perfekcionizam postane stalni pritisak da moraš biti bolja.

I tada ne gubimo sebe zato što smo se promijenile.

Gubimo kontakt sa dijelovima sebe koji su nam nekada davali sigurnost.

 

Identitet se gradi kroz iskustva

Svako iskustvo koje prođemo ostavlja trag.

Preseljenje.

Početak života u novoj zemlji.

Učenje novog jezika.

Traženje posla.

Izgradnja novih odnosa.

Suočavanje sa situacijama u kojima se osjećamo kao početnici.

Sve to postaje dio naše priče.

Ali mnoge žene nakon preseljenja gledaju samo ono što još nisu postigle.

Vide šta im nedostaje.

Vide gdje još nisu dovoljno dobre.

Zaborave pogledati koliko su već prošle.

Jer žena koja je imala hrabrosti otići u nepoznato već nosi iskustvo snage, prilagodljivosti i otpornosti.

Ponekad nije problem u tome što nemamo dovoljno.

Problem je što više ne vidimo ono što već nosimo u sebi.

 

Identitet i etikete koje nosimo

Tokom života dobijamo različite etikete.

Neke nam drugi daju.

Neke sami sebi pripišemo.

“Dobra kćerka.”

“Odgovorna osoba.”

“Ona koja može sve.”

“Ona koja ne pravi probleme.”

“Ona koja uvijek pomaže.”

Te etikete često počnu kao nešto pozitivno i daju nam osjećaj pripadanja.

Ali s vremenom mogu postati ograničenje. Jer ako cijeli život vjeruješ da moraš biti jaka, kada ćeš sebi dozvoliti da budeš ranjiva?

Ako vjeruješ da moraš svima pokazati da možeš, kada ćeš sebi dozvoliti da zatražiš podršku?

Ako vjeruješ da tvoja vrijednost dolazi iz toga koliko daješ drugima, kako ćeš naučiti primati?

 

Život između dvije kulture

Žene koje žive u dijaspori često nose jednu posebnu vrstu unutrašnjeg konflikta. S jedne strane tu su vrijednosti i uvjerenja s kojima su odrasle. S druge strane život u novoj zemlji koji ih poziva da se razvijaju, mijenjaju i prilagođavaju.

I negdje između ta dva svijeta počinje pitanje:

“Smijem li biti drugačija nego što sam bila prije?”

“Da li još uvijek pripadam ako se mijenjam?”

“Moram li birati između onoga odakle dolazim i osobe koja postajem?”

Odgovor je:

Ne moraš birati. Ne moraš odbaciti dio sebe da bi izgradila novi život.

Tvoja prošlost, tvoje iskustvo, tvoja kultura i tvoja nova iskustva mogu postojati zajedno.

Ne trebaš pronaći mjesto gdje pripadaš. Trebaš pronaći odnos sa sobom u kojem znaš ko si.

Upravo tu počinje moj rad

U svom radu kao psihologinja i sistemska coachica pratim žene koje se nalaze upravo na ovom mjestu.

Žene koje izvana često djeluju snažno, sposobno i uspješno, ali iznutra osjećaju nesigurnost, pritisak ili kao da su izgubile kontakt sa sobom.

Kroz individualni coaching proces zajedno istražujemo:

Ko si ti danas?

Koje vrijednosti želiš živjeti?

Koji obrasci te više ne podržavaju?

Koje dijelove sebe želiš ponovo povezati?

Moj cilj nije da te promijenim niti da postaneš neko drugi kako bi se bolje uklopila.

Moj cilj je da ti pomognem da bolje razumiješ sebe, izgradiš unutrašnju sigurnost i donosiš odluke koje su u skladu sa onim što ti je zaista važno.

Jer pripadanje ne počinje mjestom na kojem živimo.

Počinje odnosom koji imamo prema sebi.

I možda je najveće pitanje nakon svih promjena kroz koje prolazimo upravo ovo:

Ne “Gdje pripadam?”

Nego: “Mogu li biti svoja, gdje god da živim?”

A odgovor je: DA

Možeš živjeti između dva svijeta a i dalje ostati svoja.

Ako ti se svidja ovo što radim i dijelim. Postoji način i da na tome radimo zajedno.